Turistička zajednica Grada Bakra okupila je brojne suradnike u projektu koji će oživjeti priču o slijepom bakarskom vodonoši Ivanu Čopu kroz kreativne i edukativne aktivnosti.
Već nekoliko tjedana održavaju se radionice koje vode stvaranju slikovnice i drugih programa o životu Ivana Čopa, njegovom Bakru s kraja 19. stoljeća, ali i širenju svijesti o potrebama i mogućnostima slijepih.
Projekt je naišao na veliku podršku zajednice, javnih tijela i privatnog sektora. Čak četiri razreda osnovnih škola s bakarskog područja uključilo se u izradu slikovnice. Četvrti razredi Osnovne škole Bakar i Područne škole Krasica zajedno proučavaju svijet bez slika i smišljaju načine kako pomoći drugima da bolje razumiju takav svijet. Sedmaši i osmaši iz Osnovne škole Hreljin prionuli su likovnim radovima. Većina učenika je uključena u program edukacija.
Djeca su, primjerice, s velikom pažnjom saslušala i brojnim pitanjima zasula predsjednika Udruge slijepih Primorsko-goranske županije Emila Mandarića prilikom njegovog predavanja o životu slijepih. Tijekom radionica interpretacijskog stvaralaštva pod vodstvom Ive Sille i svojih nastavnica, djeca stvaraju tekstove i ilustracije.
Projekt financijski pomažu Grad Bakar, Primorsko-goranska županija, Lions klub Korzo Rijeka, Industrijska zona Bakar i INA d.d. Predviđa se izrada slikovnice popraćene zvučnim zapisom kako bi u njoj mogli uživati slijepi i slabovidni.
Prvi rezultati ovog nadasve zanimljivog projekta bit će predstavljeni u subotu, 26. lipnja na otvorenju tradicionalne bakarske manifestacije Margaretino leto u sklopu „Šetnje kroz povijest“ koja će biti posvećena ovom velikom čovjeku koji je svojim teškim radom zadužio mnoge Bakrane.
Ove godine u Šetnji kroz povijest očekujte brojne zanimljive sadržaje koji će vas upoznati sa životnom pričom bakarskog vodonoše. Osim predstavljanja projekta izrade slikovnice, učeničkih radova i skulpture koju izrađuje gospodin Mandarić, predsjednik Udruge slijepih PGŽ, očekuje vas i pripovjedački nastupi i igrificirana tura. Bit će tu i prilika da se zaista stavite u kožu vodonoše i prepustite se vodstvu gospodina Mandarića – s povezom preko očiju.
Još prošlog lipnja, mnogi su se Bakrani i njihovi posjetitelji imali prilike prisjetiti priče o bakarskom slijepom vodonoši, koji je rođen u Bakru daleke 1869. godine. Bila je to jedna od zanimljivosti uključenih u interpretacijsku šetnju „Bakar na vrhu”. Vodonoša je živio život punim plućima i opskrbljivao građane vodom. Njegova nadahnjujuća životna priča ispunjena cvrkutom ptica, šumom vode i žamorom prolaznika ipak ima tužan kraj koji svakog od nas tjera da se propitkujemo. Nakon smrti vodonoše, otkriveno je da su mu mnogi građani kojima je nosio vodu, ipak ostali dužni.
U duhu novog buđenja i takozvanog „turizma sa značenjem” o kakvom se govori diljem svijeta, Turistička zajednica grada Bakra je prepoznala u ovoj povijesnoj osobi veliku priliku za stvaranje edukativnog sadržaja za posjetitelje koji će utjecati na snažnije uključivanje društva u poboljšanje kvalitete života svakog pojedinca. Također, prepoznala je priliku da Bakar svom vodonoši vrati onaj stoljetni dug ovjekovječivši sjećanje na njegov neobičan život i nepobjediv duh.
Bakarski vodonoša
Ivan Čop rođen je 1869. godine u Bakru.
Svjedočanstvo o njemu i njegovu životu ostavio je dr. Ivo Marochino koji je u svojoj mladosti upoznao Ivana Čopa i za života se družio sa njime. Ivan se rodio naoko zdrav, ali već u najranijoj dobi javile su se smetnje sa vidom. Sva nastojanja liječnika u Trstu nisu dala uspjeha i Ivan je krenuo u život kao slijepac.
O njemu u početku brinu roditelji, ali s vremenom slabi roditeljska briga. Prepušten sam sebi kreće u upoznavanje prostora izvan rodnog doma. Privlače ga glasovi vršnjaka i on kreće za njima sve dalje i dalje izvan naselja do obližnjih šumaraka i vinograda. Pri tome mu često pomaže mlađa sestra Josipa koja ga vodi i prati. Dječja znatiželja omogućila je da savlada širi okoliš i da u prirodi provodi dane gotovo jednako nestašno kao njegovi vršnjaci.
Osluškuje ptice koje je naučio razlikovati po pjevu. Razlikuje biljke i drveće po kori i obliku lista, mnogo je toga o prirodi naučio i spoznao. Kad su njegovi vršnjaci krenuli u školu ostao je usamljen te je krenuo za njima do škole gdje mu je učitelj dopustio da bude na nastavi s ostalim đacima. Naučio je računati i mnogo toga, ali na žalost ne čitati i pisati jer je bio slijep. Dane provodi bezbrižno, u skitnji, u lovu na ptice i lutanju najprije po gornjem gradu, a zatim i po cijelom naselju sve do mora.
Taj bezbrižan život traje do očeve smrti koji se brinuo za obitelj. Gubitak oca prisiljava Ivana da razmišlja kako živjeti dalje, kako prehraniti majku, sestru i sebe. Poznajući dobro grad te svakodnevno donoseći pitku vodu s vrela uz more, a za potrebe domaćinstva Ivan se odlučuje da postane gradski vodonoša. S drvenom lodricom u kojoj se nosi voda kreće od kuće do kuće raznoseći vodu koja je svima trebala. Tako je počeo zarađivati iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do smrti. Bio je to mukotrpan posao, ali Ivan nije mogao raditi kao drugi koji su bili ili mornari ili lučki radnici. Teško je privređivao kruh, ali ga je osiguravao za majku, sestru i sebe, a kad se sestra udala i majka umrla brinuo se posve sam o svemu. Raznošenje vode nije mu donosilo dovoljno prihoda pa je uz to natezao mijeh orgulja u crkvi, uzgajao kokoši te prodavao jaja susjedima. Lovio je i ptice pjevice, neke je poklanjao dobrim prijateljima, druge prodavao, ali veliki broj zadržavao za sebe jer su mu ptice uljepšavale tešku svakodnevicu. Uvečer je po kućama sakupljao napoj i hranio svinje kako sebi za život, tako i za prodaju. Sve što je radio da preživi, obavljao je potpuno sam bez ičije pomoći. Bila je to doista borba za život koja mu je omogućila samostalnost.
Život mu i nije bio dug. Kako je ostao sam nije mnogo pažnje polagao na prehranu i jeo je uglavnom suhu hranu. Njome je zaradio čir na želucu. Unatoč tome radio je koliko god je mogao, jer osim za život trebao je zaraditi i za popravak kuće koja je bila u derutnom stanju i o kojoj godinama nitko ranije nije brinuo. Trebalo je zaraditi i za starost koja se približavala; osigurati sredstva za dane kada neće više moći raznositi vodu i raditi sve ono čime se bavio da preživi. Međutim neredovita i loša prehrana poremetila je njegove planove o obnovi kuće jer umire od perforacije čira. Nakon njegove smrti na policama u kuhinji ostale su hrpice kamenčića, stakalaca, porculana i drugih sitnih predmeta i materijala. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu, s tim da su kamenčići predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići porculana forinte, iako je Ivan Čop služio svima koji su trebali njegove usluge i vodu, njegov nećak je ustvrdio da su mu mnogi mještani dugovali popriličnu svotu novaca kojima bi doista mogao obnoviti rodnu kuću, a i sačuvati nešto za skoru starost. Neki se mještani prema njemu nisu korektno ponijeli, ali to više nije bilo važno. Važno je to da se Ivan Čop sam postarao da osigura sredstva za život i to svojim radom, brinući ne samo za sebe nego jedno vrijeme i za sestru i za majku, Ivan je ostao kao svijetli primjer mukotrpnog rada i mukotrpne borbe za život. On je bio skromni vodonoša koji je svojim radom zadužio tadašnje generacije stanovnika grada Bakra. Bilo je za očekivati da će mu se Bakrani odužiti za sve ono što je učinio za svoj grad i svoje sugrađane. Hamburški vodonoša Hummel i vodonoša u Ateni u doba obnovljene prve Olimpijade, 1896. godine, ušli su u povijest, te spomen na njih živi u brojnim suvenirima koji podsjećaju na njih, a koje turisti uz prigodnu priču o vodonoši rado kupuju. Stanovnici Bakra nisu se još odužili svom vodonoši, a kad će to se ne zna.
Iz knjige “Različitost nije prepreka uspješnosti” (povodom 60 godina djelovanja Udruge slijepih Primorsko-goranske županije)