Napisala: Sandra Brambilla
U vrijeme pandemije uzrokovane koronavirusom, epidemioloških mjera na snazi i općenito drugčijega načina života nazivajući ga „novo normalno“, pravo osvježenje je bilo posjetiti šarmantni grad Rovinj koji me svojim uskim kamenim uličicama i konopcima za sušenje rublja, koji su se protezali s jedne strane kamenih kuća na drugu, neodoljivo podsjetio na Dalmaciju u kojoj sam odrasla.
Zbijene uličice staroga grada izgrađene su na otoku koji je tek u 18. stoljeću spojen s kopnom. Posebnost gradske jezgre su karakteristično izgrađeni dimnjaci. Upravo je zbog tih posebnosti 1963. godine stari grad proglašen spomenikom kulture.
Nezaobilazno mjesto za odmor na putu do cilja bila je Opatija bajna. Uvijek joj se iznova veselim kao dijete koje dobije novu igračku. Iako je bilo oblačno i vjetrovito vrijeme, nije mi umanjilo opći doživljaj ovoga lijepog grada. Mjesta u ugostiteljskom objektu Roko nije bilo te sam odlučila isprobati kuhinju restorana Vongola. Iako su porcije bile male što nije loše ako se pazi na ishranu, jelo je bilo ukusno pripremljeno.
Potpunom doživljaju puta doprinijele su i kvalitetno izgrađene ceste Istarske županije, čime je i vožnja ugodnija, a moram napomenuti kako se radi i proširuje autocesta s uočljivim markacijama u obliku ljudskih lutaka odjevenih u florescentna odijela i zastavice u istom tonu kako bi vozače na vrijeme upozoravale na smanjenje brzine zbog radova.
Došavši u preduskrsno vrijeme s ciljem proslave rođendana u jedno od najturističkijih središta istarskoga poluotoka iznenadila me je situacija koja me je dočekala. Naime, iako prepun gostiju s njemačkoga govornog područja u staroj gradskoj jezgri Rovinja nije se moglo naći otvorenih suvenirnica, tek pokoja sramežljivo je otvarala svoja vrata, kao i nekoliko otvorenih restorana na rivi koji su pružali gostima dašak i privid nekadašnje normalnosti i bezbrižnosti življenja bez koronavirusa.
Ostali su bili u pripremama za otvaranje za uskrsni vikend kada počinje predsezona na moru. Kako se zbog epidemioloških mjera koje su na snazi ne može boraviti u zatvorenim prostorima, u vanjskim prostorima barova i restorana tražilo se mjesto više. Vrijeme me je poslužilo, dapače bilo je i ljepše nego što sam mogla poželjeti, toplo, sunčano bez daška vjetra te je bilo ugodno boraviti na otvorenome.
Muzeji, galerije i ostale kulturne institucije bile su zatvorene za javnost. Kao novinarka koja ne odustaje od svoga nauma i materijala za priču poslala sam upit na koji mi je odgovoreno da su zatvoreni zbog preuređenja, ali i epidemioloških mjera koje su na snazi. Pretpostavljate već i da nije bilo ni brodskog prijevoza do obližnjih otoka sv. Katarine, te dva umjetno povezana otoka sv. Andrije i Maškina, ali utješila sam se predivnim prizorima zalaska sunca i neobičnosti boja koje su dočaravale ljepše sutra, našavši divan Bar La Moura na rovinjskom poluotoku u kojemu sam provodila posljednje sate dana isčekujući zalazak sunca na pučini.
Pomalo tužna što nisam u mogućnosti posjetiti neke od kulturnih ustanova, pa čak i Park Mini Croatia na otvorenome, odlučila sam pogledati kulturne znamenitosti te istražiti gastro i vinsku scenu.
Prvi dan istraživanja ovog pitoresknog grada pao je na moj rođendan, pa ga je trebalo i sa stilom obilježiti. Šetajući divnom šetnicom od Hotela Lone, u kojem sam bila smještena, do centra, prolazeći pored luksuzno uređene ACI marine Rovinj, uz krik galebova, miris mora i toplinu sunčevih zraka, stigla sam do stare gradske jezgre u koju sam ušla prolazeći Balbijevim lukom gdje su nekada bila glavna vrata utvrđenoga grada. U 17. stoljeću ta su se stara gradska vrata srušila i na njihovom mjestu se izgradio Balbijev luk, u doba načelnika Daniela Balbija, o čemu svjedoči natpis na kamenoj ploči postavljenoj na luku.
Uske kamene uličice vode do vrha poluotoka tj. do platoa barokne građevine venecijanskoga stila i najvećega spomenika u Rovinju – župne crkve sv. Eufemije, zaštitnice Rovinja.
Za one koji ne znaju, kao i one koji znaju ali se trebaju malo prisjetiti, sv. Eufemija je bila kćerka uglednog građanina iz Kalcedona, blizu Carigrada, a kao kršćanka, za vrijeme cara Dioklecijana, 304. godine je zatvorena i mučena da bi na kraju bila bačena lavovima, te je umrla kao mučenica. Prikazuje se s mučeničkom palmom i kolom (kotač), a uz nju jedan ili više lavova. Gradnja zvonika crkve trajala je 26 godina. Veliki bakreni kip sv. Eufemije, djelo braće Vallani iz Maniaga, postavljen je na vrh zvonika 1758. godine na mjesto prijašnjeg drvenog kipa uništenog od groma dvije godine ranije. Kip je postavljen tako da se na ležajima okreće oko svoje osi prema smjeru vjetra. Zvonik s kipom sv. Eufemije (kip je visok 4,70 m), najviši je u Istri, visok je preko 62 m, a širina mu je pri dnu 8,66 m.
Na putu do spomenute crkve u jednoj od uličica nudila se promocija izvrsnih pjenušaca vinarija Misal i Kabola. Kakva bi bila proslava rođendana bez nazdravljanja s tom pjenušavom tekućinom koja je zaludila cijeli svijet, pri tome ne mislim samo na ženski, a rashlađena izvrsno godi nepcu. Nakon osvježenja šetnja se nastavila do crkve sv. Eufemije s čijeg se platoa pruža predivan pogled na morsko plavetnilo na kojem se ljeskao sunčev sjaj.
Par galebova u blizini nije ni primjećivao turiste koji su tražili najbolje mjesto za fotografiranje i ovjekovječenje te ljepote, već je nesmetano nastavio svoju igru plesnoga zavođenja. Naravno da bi put prema vrhu poluotoka bio lakši zaustavila sam se u divnoj trgovini AurA kušajući proizvode.
Ne moram ni pisati koliko sam bila oduševljena njihovim proizvodima, kako tekućima tako i suhomesnatim proizvodima, prirodnim džemovima, umacima… Nakon istraživanja stare gradske jezgre okrjepu sam pronašla u restoranu La Riva te unatoč prvotnim neugodnostima vezanim za narudžbu na kraju su se pokazali kao izvrsni ugostitelji.
Moram spomenuti i novoga prijatelja galeba koji me pratio na šetnici do grada, prilazio bez straha i nešto govorio kao da mi je zaželio dobrodošlicu na svojem teritoriju. Zašto ga sada spominjem? Naime, čekajući hranu u već spomenutom restoranu taj neustrašivi galeb sjurio se na jednu djevojku i iz ruke joj izbio pizzu koju je jela. Nije trebalo dugo da se cijelo jato galebova spusti na slastan zalogaj.
Inače hrabri galeb šetao se rivom, prilazio ljudima i pričao s njima kao kakav kućni ljubimac. Nakon ove anegdote, sretna i zadovoljna vratila sam se u svoj novi hotelski dom, a u sobi me dočekalo iznenađenje – torta s natpisom sretan rođendan. Pohvale osoblju hotela.
Drugi dan istraživanja pao je na obilaske vinarija budući da je u Istri vino svetost, potreba, ljubav i kultura življenja. Vinarstvo u Istri ima dugu i bogatu tradiciju. Najčuvenije vino je malvazija istarska, koja upotpunjuje jela pripremljena od plodova mora, dok su teran i refošk stara autohtona istarska vina koja se odlično sljubljuju uz mesna jela. Stoga i ne iznenađuje da su naši stari govorili „kruh je za tilo, vino je za dušu“. Na buteljama autohtonog istarskog vina malvazije istarske, proizvedenog od istoimene sorte grožđa, možete pronaći oznaku IQ-Istrian Quality. Vinistra, udruga istarskih vinara i vinogradara, krenula je 2005. godine putem izgradnje sustava kontrole kvalitete i to jedinstvenog proizvoda – istarske malvazije. Oznaka IQ – Istarska kvaliteta na boci malvazije istarskih proizvođača jamči svim ljubiteljima dobre kapljice da je vino pred njima dobro i da mogu uživati u njemu.
Podsjetimo se, na vinskoj cesti Poreštine najrodnije je vino malvazija istarska, sorta bijelog vina, a odmah uz nju na okolnim, zelenim proplancima ponosno se penju pinot bijeli i pinot sivi te chardonnay i sauvignon. Od crnih vina ovdje odlično uspijeva teran, borgonja, merlot i cabernet sauvignon. Muškat i malvazija slatka odlična su desertna vina. Proglašenje pobjednika i dodjela medalja najboljim svjetskim malvazijama održava se u Poreču u sklopu dobro poznate međunarodne izložbe vina Vinistra. Osim vina, ocjenjuju se rakije i ekstra djevičanska maslinova ulja.
Kontaktirala sam neke vinarije međutim nisu još bile otvorene za dogovoreno kušanje vina, tek su se pripremale za turiste i sezonu, kažu da ih je korona usporila u planovima.
Ipak, posjetila sam kušaonu poljoprivrednoga obrta Vivoda koji je 1952. godine pokrenuo uzgoj kvalitetne autohtone vrste loze malvazija istarska, uz koju još uzgajaju teran, merlot i muškat bijeli. Sa srdačnom dobrodošlicom dočekala me je ljubazna vlasnica Suzana koja zajedno sa suprugom Damirom živi za vina koja proizvode.
Sedmogodišnja kćer Lucija po kojoj je nazvan njihov pjenušac, veselo je i sa zanimanjem slušala priču o vinima koja su obiteljski posao, a ujedno i strast. Ne treba posebno pisati o njihovim vinima, ona sama za sebe govore i više nego dovoljno: bijelo suho vino koje nosi markicu Istrian Quality od 2005. godine Malvazija, pjenušavo brut vino Lucija rađeno od sorte malvazija u charmat metodi, zatim kombinacijom stare i nove tehnologije proizvodena malvazija st. Euphemia, nazvana prema zaštitnici grada po odobrenju Grada Rovinja, zatim Merlot i merlot San Ciprian koji dozrijeva dijelom u velikim hrastovim bačvama i dijelom u barrique bačvama, zatim crna suha vina sa zaštićenom oznakom izvornosti (ZOI) – Teran i Teran Rose, nadalje bijelo poluslatko vino Muškat bijeli te desertno vino Fiamita koje je proizvedeno od prosušenih bobica istarske malvazije.
Na putu prema vinariji obišla sam Franjevački samostan, barokno zdanje čija je gradnja započela 1702. godine, a crkva je dovršena 1710. godine, i posvećena je sv. Franji Asiškom. Od znamenitosti spomenut ću nezaobilazne gradske bedeme i sedam vrata od kojih su danas sačuvana troja: Vrata sv. Benedikta, Portica i Vrata sv. Križa, zatim Centar za povijesna istraživanja u neposrednoj blizini Gradske palače u kojoj sjedište ima gradonačelnik i gradska uprava, zatim kazalište Antonio Gandusio, nezaobilazni Gradski sat koji se nalazi na glavnom rovinjskom trgu, Fontanu s dječakom i ribom te pitkom vodom na glavnom gradskom trgu koja svijetli ljubičastom bojom podržavajući inicijativu Kluba roditelja nedonoščadi i sunčani sat na rivi koji je postavljen krajem 1980-ih godina kao nagrada najbolje uređenom turističkom mjestu te godine na Jadranu.
Život u ulici Grisia, koja vodi do platoa župne crkve Sv. Eufemije, tek se počeo buditi, vrata malih radnjica počela su se otvarati i pripremati za sezonu. Ogladnivši nakon šetnje kulturnim znamenitostima i kušanja Vivodinih vina odlučila sam se odmoriti u Bistrou Riva čija me je kuhinja i ljubaznost domaćina oduševila i ugodno iznenadila.
Treći dan ostao je rezerviran za pravu morsku šetnju uzduž parka „Zlatni rt/Punta Corrente“ koji s južne strane štiti Rovinj i njegovu luku te se proteže među slikovitim uvalama Lone i Škaraba te rtovima Montauro i Punta Corrente, u kojemu sam se zamalo izgubila. Bilo je i hrabrih plivača koji su se uz povišene tonove spuštali u kristalno bistro more. Užitak je bio propješačiti parkom i uživati u divnoj zelenoj boji šume i raznolikoga bilja uz cvrkut ptica.
Nakon šetnje odlučila sam razveseliti svoje nepce u restoranu La Boca, kojega vodi rovinjsko-talijanska obitelj s puno žara i ljubavi koju prenose i na pripremu jela. Pohvale dragoj obitelji.
E da ne zaboravim, od tradicionalnih suvenira koji uključuju rovinjski pelinkovac i parfem Rovinja, kupila sam magnet u obliku batane drvenoga plovila ravnog dna dužine 4-6 metara i najrasprostranjenijeg plovila u Rovinju. Moja je naravno bila manja izrađena od drveta s platnenim jedrom.
Četvrti dan svojega boravka na istarskome poluotoku posjetila sam, a što drugo, nego opet vinariju u Balama San Tommaso. Sam prostor i kvalitetna vina upotpunila su ugođaj i na trenutak me razveselila jer sam bila tužna što se bliži kraj moje istarske priče.
Pohvaljujem i Snack bar Rio, ne samo hranu već i uslužne i simpatične djelatnike koji su svojom ljubaznošću i duhovitošću doprinijeli ugodnoj atmosferi.
Kakav bi završetak dana bio bez nezaobilaznog zalaska sunca koje je izgledalo kao neka užarena polukugla na plavičasto-rozom nebu polako nestajući iza obzora. Mediterraneo Cocktail Bar koji je baš tog dana otvorio svoja vrata i postavio stolove uz sam rub mora zaslužuje moju pohvalu. Ostala sam uživati u pogledu do sumraka završavajući svoju rovinjsku avanturu.
Fotografije: privatna arhiva